Novosti

Zadnja stanica putovanja - polica Sveučilišne knjižniceObjavljeno 11/09/2018

Fakultet za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli organizira na Brijunima 13.-16.9.2018. međunarodnu konferenciju „Borders and Crossings“, skup posvećen kulturi i povijesti putovanja. Sveučilišna knjižnica pridružuje se organizaciji konferencije izložbom knjiga putopisa iz svog starog fonda u prostoru na adresi glavne zgrade Knjižnice, Herkulov prolaz 1, dana 15.9. od 16 do 19 sati.



Ljudi su oduvijek putovali, prvotno zbog preživljavanja, a kasnije zbog radoznalosti. Putovanje je osnovni oblik širenja spoznaje upoznavanjem nepoznatoga. Istočna obala Jadranskog mora od davnina je bila glavni prometni put koji je povezivao srednju Europu i istočno Sredozemlje, sjever Europe s jugom. Kad je u 15. st. ponovno počelo rasti zanimanje za klasične tekovine, hodočasnici koji su opet duž istočne obale Jadrana putovali prema Svetoj Zemlji i natrag, širili su predodžbu o našim starinama u Europi.

Putopisi su nastali u renesansi, u vrijeme velikih otkrića, kao kronike jednog kraja nastale u kratkom vremenskom razdoblju kao putni dnevnici. Izvještaj Cristofoa Columba o putovanju na zapad te ono Cortesovo o pokoravanju Meksika su putopisi, no nisu književna djela, jer su prvotno bili povjerljivo štivo vojnih stožera, da bi naknadno postali izvorom podataka povjesničarima. Putopisi španjolskih osvajača ili ranijih rimskih vojskovođa postali su nacionalne mitologije. Tako se Gaj Julije Cezar nije mogao nadati da će njegov izvještaj putopisnog karaktera De bello Gallico jednom postati temelj nacionalnog ponosa kasnije romaniziranih potomaka tada pobijeđenih Gala. Starozavjetni bijeg iz Egipta je također putopis, jedan od najsudbonosnijih u cijeloj svjetskoj povijesti, zbog jedinstvenog slučaja da je Bog darovao stanovitu zemlju nekom narodu, što nije poznato u mitologiji. Slično je i sa poslanicama apostola, koje pokazuju stilska svojstva putopisa.

Najuzbudljiviji putopisi, gotovo vječni svojim mitskim djelovanjem; uopće nisu umjetnička književna djela. Putopise su pisali prirodoslovci Humboldt i Darwin, povjesničar umjetnosti Winckelmann, pa i Goethe kad je opisao Italiju. Danas ih pišu turistički novinari, naročito blogeri, te influenceri na Instagramu sa svojim fotografijama i filmovima na YouTube-u, što sve pridonosi turističkom reklamiranju destinacije. Prije fotografija putopisci se nisu zadovoljili samo time da opišu neku stranu zemlju, već su slikali njezine krajolike, spomenike te zemljovide.

Istra i Dalmacija oduvijek su prolaznicima bile najzanimljivije pokrajine Hrvatske. U djelima koja su bliska putopisnoj literaturi poznate su još u vrijeme klasične starine, kao u epu o Argonautima Apolonija Rođanina iz 3. st. p.n.e. U Knjižnici su sačuvane knjige o putovanjima brodova Austro-ugarske mornarice koji su plovili pred 130 godina, a na neka od njih isplovili su iz pulske ili fažanske luke. Obišli su Novaju Zemlju u Arktičkom oceanu, Čile, Brazil i Argentinu, zapadnu Afriku, istočnu Afriku, Bliski Istok, Cejlon, Indiju, Himalaje, Pamir, Tibet, Kinu i Japan. Na polici nam stoji i knjiga o putovanju oko svijeta na koji je krenuo brod talijanske mornarice prije 150 godina, a austrijski je LLoyd izveo putovanje u Australiju. Možemo vidjeti podatke kako su zemlje SAD-a izgledale pred više od stotinu godina, onovremene zanimljivosti o Meksiku, Peruu, Mongoliji, Sudanu, te knjigu izdanu u Parizu 1785.g. koja donosi dnevnik kapetana Jamesa Cooka sa trećeg putovanja Pacifikom koje je trajalo od 1776. do 1780.g. Inače, brodski su dnevnici imali važnu ulogu u razvoju engleskog romana, što je vidljivo u Gulliverovim putovanjima J. Swifta.
Kurioziteti su knjiga o putovanju automobilom od Pekinga do Pariza koje je 1917.g. trajalo 60 dana, te druga o ruti putovanja Marka Pola u Kinu iz 1847.g. Isto tako možemo isčitavati kako su u natjecanju za osvajanje Južnog pola kapetan Robert Falcon Scott i Roald Amundsen svladavali prepreke na putu.

Ne trebamo otići do arhiva gradova New Yorka, Londona, Rima, Pariza, Graza, Marseja ili Genove da bi pogledali njihov plan grada od pred stotinu godina, možemo ih pregledati i ovdje, ako se potrudimo naći ih. I koliko god prenosili znanje na mlađe kolege djelatnike u Knjižnici, svejedno svatko od njih iz početka otkriva sve skrivene zakutke i stara znanja. Mada postoje uredni zapisi na kataloškim karticama o postojanju neke knjige (neovisno o internetu), svaka se nova generacija iz početka oduševljava knjigama „pronađenima“, ponovno otkrivenima na spremištu.

Najstarija putopisna knjiga koju smo našli na policama Knjižnice je iz 1718. g. – geografski opis sardinskog kraljevstva povjesničara Jean Rousseta de Missya, tiskana u Kelnu na francuskom, danas naravno vidljiva i na Google-u.
Tek je mali broj putopisa koji opisuju Istru (njih 20-tak) pohranjen kod nas, puno ih je više pohranjeno u drugim knjižnicama u Europi, dalje od Istre. Danas imamo mogućnost uvida u tekstove koji opisuju naše krajeve jer je dosta knjiga već digitalizirano i dostupno na taj način, tako da smo do sada sastavili popis nekih 150 knjiga o Istri koje se mogu čitati na internetu, a koje fizički ne postoje u Istri. U biti trebamo mijenjati dosadašnju paradigmu o tome da smo kroz povijest bili neka nepoznata periferija Europe, zadnja stanica putovanja prije Orijenta, jer nas je Europa upoznavala već pred nekih 500 godina, a sada možemo i čitati o tome. U svakom slučaju, još jednom se ovim izvorima potvrđuje kako Istra i naši krajevi nisu kroz povijest bili nepoznata periferija; Europa nas je imala na temelju čega poznavati.

Najstariji putopis o Istri kod nas je Wiedemannovo lutanje istarskom obalom (Streifzüge an Istriens Küsten) iz 1805.g. tiskan u Beču, njegova je najpoznatija knjiga. Worldcat katalog pokazuje da je imala još 10 izdanja, a danas i digitalno.
Zanimljiva nam je i knjiga Alexandera von Goracuchija - Die Adria und ihre Küsten iz 1863. o putovanju Jadranom. Mjerio je temperaturu mora, opisao ljekovita svojstva morske soli, istražio dno i alge, koralje i školjke, delfine i danas vrlo rijetku sredozemnu medvjedicu.

Najstariji putopis na našem jeziku o Istri je - Istarski puti, posljednje i opsegom najveće djelo Franje Horvata Kiša. Knjiga je objavljena u Zagrebu 1919. Kastavštinom, Ćićarijom i Pazinštinom putovao je i bilježio svoje dojmove u ljeto 1912. te 1914.g. Najstarije hrvatsko izdanje je Putositnice Antona Nemčića Gostovinskoga tiskano 1845.g. u Zagrebu, kanonsko djelo našeg romantizma. Nastalo je po uzoru na Sentimentalno putovanje L. Sternea, te svjedoči o relevantnim europskim dometima hrvatske romantičarske proze.
            

Saznaj više

« Povratak na novosti