80 godina od objave prvog portreta Mije Mirkovića

Prije osamdeset godina, 15. prosinca 1945. godine, objavljena je prva novinska fotografija Mije Mirkovića-Mate Balote, koji „nikada nije htio dati svoju sliku za štampu, a neće da daje ni izjave“- zapisao je Tone Peruško, izvjestitelj „Glasa Istre“ sa konstituirajuće sjednice Oblasne narodne skupštine za Istru održane u Poreču šest dana ranije. Mirković-Balota sudjelovao je kao zastupnik Kotara Vodnjan, izabran na prvim slobodnim izborima 25. studenog 1945. godine. 
„Glas Istre“ je tada tri puta tjedno tiskan u Rijeci, iako je Peruško neposredno po oslobođenju dopremio u Pulu slovoslagarski stroj s hrvatskim slovima, ali su morali napustiti tzv. Zonu A u kojoj je od 16. lipnja Pula bila pod anglo-američkom vojnom upravom. U Puli je ostao „Il Nostro Giornale“ kao dnevnik Talijansko-slavenske antifašističke unije za Istru (Organo del Comitato Cittadino dell'Unione Antifasista Italo-Slava).
Od te fotografije nastao je znatno kasnije dojmljiv umjetnički portret.

(Članak iz „Glasa Istre“ 15. XII. 1945.)

Prvu Mirkovićevu novinsku fotografiju zamijetio sam pripremajući pregled povijesti hrvatskog novinstva Istre i podlistak o Puli za vrijeme anglo-američke vojne uprave 1945.-1947. godine. Kad sam se potkraj 1977. uključio u obnovu Susreta na dragom kamenu prisjetio sam se te fotografije i zahvaljujući Vladimiru Mirkoviću pronašli smo je. U međuvremenu,  kao suradnik novog izdanja „Tijesne zemlje“, slikar Renato Percan načinio je album crteža „Hommage Baloti“ s deset izvrsnih portretnih izvedenica, a kipar i slikar Josip Diminić 1988. nadahnuto je oslikao „Dragi kamen“.


( Fotografija iz 1945.)


Ali ona Peruškova snimka iz 1945. s porečke rive nije mi dala mira. Mijo je na njoj istodobno i Mate i „naš Miho“, ispunjen vedrinom povratnika u slobodni zavičaj. Tone Peruško prijateljevao je s Mirkovićem kao urednik emigrantskog tjednika „Istra“ u Zgrebu, potom i „Istarskog glasa“, krajem 30-ih godina on je u Mirkoviću - Baloti vidio jedinog mogućeg istinskog predvodnika istarske emigracije. Stoga je podsjećanje na Peruškov raport iz Poreča (čak u tri broja „Glasa Istre“ zaredom) smisleno, jer i on se tog sunčanog dana jednako radovao kao i Mirković-Balota zajedno sa zastupnicima i okupljenim narodom u Istarskoj sabornici. Usto, Poreč je doživio kao budući istarski Biarritz, kojemu samo nedostaje željeznička veza ispod Učke za koju se zdušno zalagao! (Petnaestak godina kasnije njih dvojica inicijatori su visokog školstva u Istri.)
 

(Naslovnica „Glasa Istre“ – izvještaj s Oblasne skupštine)


I jednom zgodom ljeta 1999. na Stoji pokazao sam tu fotografiju pulsko-milanskom kiparu i slikaru Gualtieru Valteru Mocenniju. Koji mjesec kasnije Valter se vratio iz Milana s likovnom reinterpretacijom – portretom Mije Mirkovića-Mate Balote. U akrilik izvedbi veličine 100 x 100 cm kao da je oživio ono lice s fotografije. Portret je bio namijenjen Mirkovićevoj zakladi.

(Mocennijev portret Mirkovića - Balote)


U to je vrijeme, naime, u Kabinetu Župana oživjela zamisao o ustanovljenju Mirkovićeve - Balotine zaklade koja bi objedinila sve aktivnosti od Susreta na dragom kamenu, Spomen-sobe u tadašnjoj Naučnoj biblioteci, Krmpotićeve tiskare (u kojoj se prvi put pojavljuju na stranicama „Hrvatskog lista“ Mate Balota i Mijo Mirković) do rodne kuće u Raklju. Uzor su bili Goranovo proljeće u Lukovdolu i Memorijalni muzej u Goranovoj rodnoj kući. U ime Mirkovićevih nasljednika, 2002. u sjedištu Istarske županije u Puli,  Ante Tone Mirković potpisao je suglasnost da županijske stipendije ponesu Mirkovićevo ime (po uzoru na Fulbrajtove stipendije). 
Iste godine na prijedlog iz Istarske županije „Tijesna zemlja“ uvrštena je u lektiru i u "Varteksu" tiskali smo lektirno izdanje "najistarskije knjige" s umjetničkim portretom uz uredničke napomene, koji je tako stigao u škole širom Hrvatske. U Istri je župan na godišnjicu autorove smrti 2003. godine u Raklju svim školama uručio komplete lektirnih knjiga.

(Portret u lektirnom izdanju)

(Portret na poleđini monografije „Puna je Pula“)

Od 2005. godine portret je saživio s novim izdanjem „Pune Pule“, kao i zavičajnom trilogijom 2023. godine.  

(Balotina zavičajna trilogija 2023.)

U takvom ozračju Mirkovićev-Balotin portret spontano je dospio u županijsku dvoranu za sastanke koja usto nosi Balotino ime. I tamo je ostao desetak godina. Sada je u Grškovićevoj 40 u Zagrebu, gdje je Mijo Mirković živio i stvarao od 1945. do 1963. godine.
A kako Fakultet ekonomije i turizma u Puli nosi Mirkovićevo ime (od 1965. preko Više ekonomske), grafički dizajner Mario Rosanda Ros zamislio je instalaciju murala, s kojeg bi Mirković zračio onom porečkom vedrinom.

(Zamisao murala)