Spomen-soba Mije Mirkovića svečano je otvorena za javnost 26. svibnja 2009.g. Od toga dana svim zainteresiranim građanima dostupno je na uvid i korištenje 4.166 svezaka knjiga i časopisa iz privatne biblioteke Mije Mirkovića – Mate Balote. Bio je ekonomist, povjesničar, sociolog, diplomat, književnik, novinar... ali bio je on i čovjek iz naroda "ribar, mornar i fizički radnik" kako je opisan u prvoj biografiji tridesetih godina. A upravo su njegove knjige vjerodostojni svjedoci različitih interesa ovog najsvestranijeg istarskog erudita. Smještene su na 7 knjižničnih polica i ormara iz Mirkovićeva radne sobe. Tu se nalazi i starinski pisaći stol, stolica, radio-aparat iz tridesetih godina, tintarnica, pepeljara, bugačicu, poneku fotografiju i krletka za ptice iz koje su se šezdesetih godina prošlog stoljeća glasali njegovi ljubimci – gardelini. Naime, ovaj se svestrani akademik u to vrijeme intenzivno bavio pticama, a prema kazivanju njegovih sinova, imao je u jednom trenutku čak 147 gardelina i kanarinaca u njihovom zagrebačkom stanu.

Svi ovi predmeti zajedno s knjižnom ostavštinom istinski su materijalni otisak Mijinog bogatog života na spomen svima koji ga čitaju i vole.

Knjižna ostavština Mije Mirkovića se prvenstveno sastoji od knjiga i časopisa koje je sakupljao tijekom svog života. Iako to nije njegova kompletna biblioteka, već dvije trećine od ukupnog broja Mirkovićevih knjiga, njihov sadžaj jasno pokazuje struke kojima se bavio i koje su ga zanimale – prvenstveno je to poljoprivreda, ekonomija, povijest i politika, ali ima i knjiga s književnom tematikom. Knjige su popisane i svakodnevno dostupne istraživačima lika i djela Mije Mirkovića ali i grupama školske djece koje sa zanimanju i radošću razgledavaju knjige i predmete velikog zavičajnog književnika kojeg ovdje upoznaju na drukčiji način no u školi. Ovdje mogu vidjeti njegove originalne zapise i komentare na marginama knjiga, predmete kojima se služio, mogu sjediti na stolici potpisanoj njegovim inicijalima... i pročitati svih 18 pseudonima kojima se Mijo Mirković služio... i čuti neke nepoznate i neobjavljene priče iz njegova životopisa koje prenosimo usmenom predajom samo u Spomen-sobi Mije Mirkovića.

PREZENTACIJA

Video u spomen Miji Mirkoviću izradile su knjižničarke Snježana Pejović i Sonja Brhanić.

-----------------------------------------

Prije 80 godina 

MIJO MIRKOVIĆ U RATNOM „VJESNIKU“ (ili: BICIKLOM U ZAVNOH) 

Na poziv iz Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske (ZAVNOH-a) pod predsjedanjem Vladimira Nazora, iz Zagreba je u Topusko 20. rujna 1943. godine došao Mijo Mirković. I tek što je stigao, 24. rujna je najvišoj izvršnoj vlasti oslobođene Hrvatske podnio referat O rješavanju novčanih problema. Četiri dana kasnije, na 46. rođendan, u Vjesniku JNOF-a objavljuje programski tekst Naša zapadna granica, a 14. listopada obimniju analizu Selo i grad u Istri. Bili su to prvi Mirkovićevi javni istupi u slobodnoj Hrvatskoj.

***
Prolazim kroz veliku školu. Nisam došao kasno. Rad za Istru bit će velik i težak još. Pun sam velike  radosti, želje za radom. Pišem mnogo, konferiram, probijam se na proplanke čiste, ali ne sam. Drugovi su divni i uvlače me u rad. Doživljaja mnogo, kad se dobije distanca bit će i motiva.
(Mirkovićevo pismo iz Topuskog, 8. X. 1944.)
***

Nakon bijega iz Beograda potkraj 1941. godine, kad nije potpisao apel kvislinške vlasti rodoljubima na jedinstvo protiv antifašista, sklanja se u Vantačiće na Krku i ribari s lažnom domovnicom dok ga Talijani ne uhapse. Nakon zatvora, u Krku, Crikvenici, Rijeci, Kopru, Karlovcu i Zagrebu, prognaju ga nazad u Beograd, odakle opet bježi, najprije u Vinkovce, da bi se uz pomoć Vladimira Serdara zaposlio u Državnoj štedionici u Zagrebu. Do odlaska u partizane surađuje s organiziranim istarskim antifašistima, uključivši i osnivanje ilegalnog NOO-a Istrana u Zagrebu potkraj 1944., a zavičajno se uz poeziju i sopele druži s mladom glumicom Marijom Crnobori na Gornjem gradu. Potkraj četvrtog ratnog ljeta, nakon što je dugo tiho svirio u njenoj sobi gledajući na Tuškanac, pozdravom Marice, ja gren. Do vidova. oprostio se i sutradan, 17. rujna,  iz Zagreba u partizane otišao biciklom, kako je zabilježio u dnevniku, preko Resnika, Ivanje Rijeke, Struge, Rugvica, Prosjeka, Oborova, Prečna, Ruče, Gradeca, Ruđevca, Pokupskoga i Buše

vca i za tri dana stigao u Topusko. Susreo je tamo mnoge znance i prijatelje, među njima i Slavka Zlatića. Prenoćio je u kabini razorenog topuskog lječilišta i sutradan, već u engleskoj uniformi, latio se nalivpera.
Prvi je bio već spomenuti referat, tiskan znatno kasnije, u Zborniku radova Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. 1955., knjiga I., str. 3 – 7. Na četvrtoj stranici Vjesnika JNOFH-a 28. rujna u članku Naša zapadna granica obrađuje koncept predstojećeg rješenja razgraničenja s Italijom, ćime će se kao ekspert  baviti na mirovnim konferencijama u Parizu, Londonu i New Yorku (čitljivi izvornik u prilogu).

Uz članak je redakcijska napomena: 
Donosimo članak Mije Mirkovića, poznatog javnog radnika i pisca, koji je ovih dana stigao na oslobođeno područje. Prof. Mirković je Hrvat-Istranin i bio je neko vrijeme interniran po talijanskim fašistima.

Na istoj je stranici i zanimljiva vijest s Labinštine:

U KOTARU LABIN (Istra) izrađena je peć za iskuhavanje soli. Isto takova peć bit će izrađena i u Plominu.
U nekim selima tog kotara uvedeno je u zadnje vrijeme električno svijetlo. Akcija NOO za uvođenje električnog osvjetljenja nailazi na  dobar prijem kod naroda.

Iz Topuskog (i Gline) Mirković kurirskom vezom šalje više (sačuvanih) pisama drugovima u Zagreb i Istru, nudeći pomoć i dolazak u zavičaj:

Pročitao sam zadnja dva izvještaja Oblasnog NOO za Istru i vidio sam kakav je silan posao tamo već izvršen i kakav ima tek da se izvrši. U ovom daljem radu rado ću sudjelovati tu ili tamo, radije tamo nego tu. Slavko Zlatić isto bi radije došao tamo… i mi smo već uzeli u obzir  kombinaciju da skupa dođemo. Od prvog dana radim tu na istarskoj liniji, a radit ću tako i dalje, gdje god budem, kako radim već preko 30 godina bez prestanka.
Stvari naše, po svemu, stoje sasvim dobro. U Zagreb sam poslao dva pisma da vam upute sve što je mlado i sposobno osobito iz Poreštine i Puljštine.
Naše buduće središte bit će Pula. Tu će biti upravne vlasti, industrija, glavne škole i dnevne novine. Radujem se našoj budućoj suradnji.

Dan nakon tog pisma, 11. listopada, na poziv iz Nacionalnog komiteta odletio je avionom za Bari pa na Vis, te dalje preko Valjeva i Aranđelovca u oslobođeni Beograd gdje ga je čekala obitelj. U Istru će doći u prosincu 1945., u Poreč, kao narodni zastupnik Kotara Vodnjan u Oblasnoj narodnoj skupštini. Tu će nastati i njegova prva novinska fotografija, objavljena 15. XII. u Glasu Istre u njegovom prvom novinskom razgovoru iz pera Tone Peruška.

Mijo Mirković u Topuskom rujna/listopada 1944.

Vjesnik, 1944.

Mirković je među drugovima napisao i pjesmu "Istarski partizani" od šest katrena koja počinje stihovima:

Mi smo od Istre, od Mirne od Raše,
borci smo istarski mi.
Mi nećemo tuđe, ne damo naše,
ratnici postasmo svi...

Pjesma je datirana "Glina, na starom srušenom ormaru u gimnaziji 2. X. 44." Slavko Zlatić ju je odmah uglazbio i uvrstio u program zbora.

Tekst pripremio Mirko Urošević, 28.9.2024.